Kao dijete nisam sanjao o tome da postanem glumac. Nisam volio čitati lektire i ići na dugometražne predstave osim onda kada sam morao. Više su me zanimali streetball, skateboard, avanture i pustolovine. Filmove sam obožavao i imao sam jedan pokvaren video player koji povremeno nije radio tako da sam ga svako malo popravljao sam. Uništio mi je puno video kazeta.

Te iste glumce iz filmova sam volio oponašati, naravno kada me nitko ne vidi. Za glumce sam uvijek mislio da su preodređeni za taj poziv u nekom prošlom životu i da su to čudni ljudi s drugog planeta koji nemaju ni trunke srama ni treme. Danas ja jesam taj ”čovjek s drugog planeta” koji svaki dan živi glumu cijelim svojim bićem i hvala svemiru na tome. Egoistično uživam u pozivu koji se zove gluma da se ponekada uhvatim kako se bojim da bi mi to netko mogao oduzeti. Ljubav u životu me je naučila emocijama, a gluma mi je pomogla da te iste emocije podjelima sa ljudima, da upoznam sebe kroz svoje mane i vrline , prihvatim svoje strahove, budem zahvalan na svakom iskustvu i trenutku u životu. Gluma me je postirala kao osobu u sadašnji trenutak stvaranja jer ne želim razmišljati niti o jučer niti o sutra, već biti ovdje i sada – živjeti istinu trenutka. Naučila me je kontinuiranom radu na sebi svakog dana, na promatranju, opažanju i prikupljanju najsitnijih detalja.

Hvala mojoj majci što mi je omogućila i dopustila da u životu odaberem svoj put stvaranja, hvala joj što sam uporan i što me naučila da slijedim svoje srce – koje uvijek treba slušati čak i onda kada si u kutu okrugle sobe, a kamera i svjetla pozornice su ugašeni.